Zdravo svima,
Danas ću vam predstaviti svoj projekat iz kliničke psihologije. Na ovom projektu radila sam dugo, ali trud se isplatio, budući da je na fakultetu moj projekat dobro prošao, rešila sam i ovde da ga predstavim.
Uvod
Stigma je reč grčkog porekla koja predstavlja oznaku ili beleg koji se utiskivao na koži robova, izdajnika ili zločinaca kako bi se ukazalo na njihov inferiorni status (Goffman, 1997). Ljudi sa mentalnim poremećajima se suočavaju sa različitim problemima. Oni moraju da se bore sa simptomima bolesti koje imaju, a simptomi zavise od samog poremećaja - to mogu biti halucinacije, iluzije, promene raspoloženja… Ovi simptomi mogu u znatnoj meri smanjiti kvalitet života ovih ljudi, pre svega mogu uticati na njihov porodični,poslovni i društveni život. Drugo, oni moraju da se suoče sa stigmom koja postoji u društvu, kada su u pitanju mentalni poremećaji. Stigma uglavnom nastaje zbog nerazumevanja i neposedovanja dovoljno znanja o nečemu. To dovodi do toga da se ovi pojedinci isključuju iz društva – prijatelji ih napuštaju, teško im je da pronađu posao, što sve dodatno pojačava njihove simptome. Tako da se ovde može uočiti jedna cirkularnost. Ova stigma utiče i na porodice obolelih koje se isto najčešće isključuju iz društva, a kako je porodica ima glavnu ulogu u pomaganju obolelog time se otežava njena produktivnost i to sve opet na štetu obolelog.
Stigma se odnosi na negativno obeležavanje neke osobe samo zato što pati od neke psihičke bolesti (Rüsch, Angermeyer &Corrigan, 2005) . Otkrivene su 3 glavne zablude o osobama sa mentalnim poremećajima: oni su psihopate sklone ubistvima i treba ih se plašiti, oni su buntovni, slobodnog duha i oni su osobe sa detinjastom perspektivom sveta (Brockington, Hall, Levings & Murphy, 1993). Istraživanja pokazuju da društvo više isključuje osobe sa mentalnim poremećajima nego one sa somatskim bolestima zato što ljudi smatraju da su osobe sa mentalnim poremećajima same odgovorne za izazivanje njihove bolesti (Piner & Kahle, 1984). Ovo ne važi za shizofreniju koliko za bolesti zavisnosti i depresiju.
Primer stigme :
Ana je imala 25 godina i bila je hospitalizovana zbog akutne shizofrenije. Nakon terapije ona je puštena i simptomi se nisu javljali u naredne dve godine. Ana je radila u jednoj turističkoj agenciji i imala je kvalitetan društveni život. Međutim, u jednom trenutku desio se relaps i ona je bila opet hospitalizovana. Nakon dva meseca puštena je iz bolnice i bila je spremna da se vrati poslu. Međutim, njen poslodavac ju je otpustio uz obrazloženje da može biti opasna po klijente, izgubila je sve prijatelje, a roditelji su je naterali da pređe da živi kod njih u drugi grad. Sve se promenilo, pa se njena bolest opet pogoršala.
Iz navedenog primera može se videti značaj izučavanja i borbe protiv stigmatizacije mentalnih poremećaja. Stigma izaziva različite posledice kako na pojedince tako i na društvo u celini (Rüsch et al., 2005). Prvo, stigma dovodi do raznih diskriminacija osoba sa mentalnim poremećajima (u školskom, poslovnom i drugim kontekstima). Drugo, smatra se da je stigma dovela do toga da ministarstva više ulažu u medicinski sistem nego u psihijatrijski, veći su budžeti za lečenje somatskih nego mentalnih bolesti, naime smatra se da je lakše takve osobe i njihove tegobe tretirati u institucijama i na neki način ih “kontrolisati”. Treće, stigma dovodi do toga da osobe koje osećaju mentalne tegobe ne traže pomoć iz straha da će odmah biti etiketirane kao “lude”.
U skladu sa navedenim definicijama i problemima cilj ovog projekta bi se mogao definisati kao borba protiv stigmatizacije osoba sa mentalnim poremećajima, promovisanje prevencije mentalnih oboljenja i borba za kvalitetniju zdravstvenu negu i jednaka prava osoba sa metalnim poremećajima prilikom zapošljavanja i školovanja, kao i sprečavanje njihovog isključivanja iz društva.
Prethodna istraživanja
Pošto je ustanovljeno da je pre smišljanja i sprovođenja same strategije potrebno ispitati stigmatizaciju u populaciji, stoga je izdvojen članak u kome je napravljen pregled najzastupljenijih metoda. Članak (Link et al. 2004), koji obuhvata 123 studije od 1995. do 2003., nastoji da proceni stigmu i izdvoji najbolje načine za njeno merenje odnosno procenjivanje.
Navode se različiti koncepti i definicije koji su značajni za merenje stigme: Gofman navodi da je stigma atribut koji duboko diskredituje pojedinca, kao i to da je ona povezanost izmedju prideva i predrasuda; Džons navodi 6 dimenzija stigme: prikrivanje (koliko je karaktestika očigledna i vidljiva drugima, npr neki ljudi uspevaju da prikriju svoju tegobu ili bolest), kurs (da li je stanje stigmatizacije reverzibilno, odnosno da li je moguće da negativni stavovi nakon vremena “nestanu”), remećenje (u kom stepenu su socijalne interakcije osobe “narušene” npr. kod nekih osoba i poremećaja budu dosta narušene jer se ljudi plaše da li će ovi iznenadno reagovati ili se agresivno ponašati), estetika (u pitanju stigme ovo se odnosi na stepen u kome se javlja instinktivna reakcija gadjenja), poreklo (ko je “kriv” za postojeće stanje, npr. ukoliko osoba proceni da je neka osoba koja je mentalno obolela u nekoj meri odgovorna za svoje stanje, verovatno će je više osuđivati), opasnost (u kojoj meri procenjujemo da je osoba potencijalno opasna npr. da će nas napasti ili slično…). Link i Felan navode da stigma postoji kada sledeće komponente postoje, međusobno su povezane i konvergiraju. U prvoj komponenti, ljudi prave i naglašavaju razlike, u drugoj se označene osobe povezuju sa negativnim stereotipima i nepoželjnim karakteristikama, u trećoj se označene osobe smeštaju u kategorije kako bi se pravila razlika izmedju “nas” i “njih”, u četvrtoj dolazi do toga da označene osobe doživljavaju gubitak statusa i prolaze kroz diskriminaciju koja dovodi do nejednakih ishoda. S obzirom na navedeno, termin stigma se primenjuje kada postoji označavanje osoba, stereotipiziranje, diskriminacija, kao i gubitak statusa koji se kroz situacije razvijaju (Link & Phelan, 2001) .
Metode koje su izdvojene kao relevatne i potencijalno korisne su najšire podeljene na anketna, eksperimentalna i kvalitativna istraživanja. Anketna istraživanja se odnose na standardna pitanja koja mogu biti otvorena ili zatvorena bez manipulacije nezavisnim varijablama od strane eksperimentatora. U okviru anketa bilo je onih sa vinjetama kao i bez vinjeta. Eksperimentalna istraživanja podrazumevaju manipulisanje varijablama a zatim registrovanje ponašanja ispitanika, s tim da se za potrebe ovog projekta nije video potencijal u eksperimentalnim istraživanjima. Osim navedenih rađena su i kvalitativna istraživanja u koja spadaju intervjui, fokus grupe, analize sadržaja kao i studije slučaja. U okviru najširih metoda, autori članka (Link et al. 2004) daju preporuke za metode koje je najbolje korisiti u slučaju šire populacije i to su Bogardusova skala za merenje socijalne distance, skala semantičkog diferencijala, OMI skala (opinion about mental illness), kao i Opažena diskriminacija i devalvacija. Osim navedenih metoda, autori navode da se pokazalo korisnim primenjivati vinjete odnosno opise i prikaze osobe i njenog stanja, a ne samo navoditi etiketu, npr. “shizofren”, “depresivan” i sl. Pri sastavljanju vinjeta treba voditi računa kako će izgledati opisi jer je to jedino na šta se ispitanici oslanjaju u procenjivanju osoba i njihovih mentalnih oboljenja.
Kada su u pitanju istraživanja o stigmi koja se ne odnose konkretno na metode za njeno procenjivanje u populaciji izdvojeni su neki od sledećih nalaza:
Usmerene intervencije (npr. intervencije na radnom mestu) se čine kao obećavajuća i neophodna dopuna javnih kampanja, ali se malo zna o njihovoj efikasnosti. Cilj pojedinih istraživanja je bio da se pruži pregled dokaza o efikasnosti intervencija protiv stigme mentalnih poremećaja na radnom mestu. Grupa autora je odlučila da da sistematičan prikaz efikasnosti različitih intervencija na osnovu 16 studija. Efikasnost je bila procenjivana ispitivanjem promena u (1) poznavanju mentalnih poremećaja i njihovom tretiranju i prepoznavanju znakova/simptoma mentalnih bolesti, (2) stavovima prema osobama sa mentalnim zdravstvenim problemima, i (3) podršci (Hanish et al, 2016) .
Rezultati ukazuju na to da intervencije na radnom mestu mogu dovesti do poboljšanja znanja zaposlenih i podsticanja prihvatljivijeg ponašanja prema osobama sa mentalnim zdravstvenim problemima. Efekti intervencije na stavove zaposlenih bili su mešani, ali generalno pozitivni.
Od onih koji pate od nekog vida mentalnog poremećaja, procenjuje se da oko 70 % ne traži pomoć. Ova brojka je alarmantna s obzirom na visoku prevalencu problema mentalnog zdravlja među opštom populacijom. Identifikovano je nekoliko faktora koji doprinose razlici između istinske i tretirane prevalence: (1) nedostatak znanja o simptomima mentalnih bolesti i načinu pristupa lečenju, (2) predrasude i (3) očekivanii ili stvarni akti diskriminacije ljudi koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem (Hanish et al, 2016). Ovi faktori zajedno su definisani kao "stigma", koja ima dalekosežne posledice za one koji su pogođeni.
Od 16 studija, 8 studija je procenilo uticaj Obuke za mentalno zdravlje pri prvoj pomoći (MHFA) ili njene modifikovane verzije. Ostale su uključivale različite intervencije: igranje uloga, online treninge, psihoedukaciju, radionice, menadžment rizikom od traume i trening u intervencijama u krizi. Polovina ovih studija je ciljala na sve tri dimenzije stigme: znanje, stavove i ponašanje. U svim studijama, primarna posledica bila je izmena u bar jednoj dimenziji. Sekundarni rezultati su se odnosili na promenu u ukupnom mentalnom zdravlju učesnika. U 11 studija, intervencije su pokazale pozitivan uticaj na suportativno ponašanje zaposlenih.
Razvoj strategija koje ciljaju uže okruženje, za razliku od kampanja koje su usmerene na širu populaciju, pokazale su se efikasnijim. Uticaj masovnih medija na smanjenje stigmatizacije ima kratkoročan uticaj, dok intervencije sprovedene u radnom okruženju mogu biti delotvornije s obzirom na trajanje i prenesene informacije. Iz tog razloga, ako se kao ciljna grupa odaberu srednjoškolci i studenti, može se očekivati da kombinacija informisanja putem masovnih medija (Internet kao najbitniji medij koji je u najvećoj meri korišćen među učenicima srednjih škola i studentima) i intervencija u direktnom kontaktu budu najdelotvornije u smanjenju stigmatizacije među ovom populacijom.
Budući da su naša grupa mladi, trebalo bi napraviti pregled istraživanja koja su se odnosila baš na ovu grupu. U jednom istraživanju (Pinfold et al, 2003) su korišćene 2 strategije za smanjenje stigme: kontakt i edukacija (o kojima će biti više reči kasnije). U prvoj fazi, održane su radionice gde su učenici mogli da nauče dosta o tome šta su mentalni poremećaji, kako oni žive i sve ostale relevantne informacije o ovoj problematici. Takođe, puštan im je kratak video snimak o ljudima koji boluju od shizofrenije i depresije. U drugom delu, učenici su obučavani da ne koriste pogrdne reči kada opisuju osobe sa mentalnim poremećajima, kao što su ,,psiho”, ..mentalać”, ,,ludak” itd. Ono što je važno jeste da je svaki učenik imao letke ispred sebe koji su prilagodjeni mladim osobama i tako im je bilo lakse da prate čitavo predavanje. U drugoj fazi, učenicima su dolazili u posetu ljudi koji su imali mentalne probleme i oni su pričali o svojim iskustvima, a učenici su mogli da im postavljaju pitanja.
Evaluacija intervencije je izvršena tako što su učenici pre i posle intervencije popunili upitnik World Psychiatric Association's anti-stigma schools project in Canada (World Psychiatric Association, 2000). Ovaj upitnik sadrži: znanja o mentalnim poremećajima, stavove o mentalno obolelima i socijalnu distancu. Rezultati su pokazali sledeće: 1. što intervencija duže traje to su bolji efekti, 2. intervencija je veći utica jimala na žene i 3. najveća promena se desila kod onih koji su imali i edukaciju i kontakt sa mentalno obolelom osobom.
Stigmatizacija u Srbiji
Da bi se suzbijanju stigme pristupilo na adekvatan način potrebno je imati uvid u stanje u području u kojem želi da se deluje. Međutim, kada je naše područje u pitanju nema mnogo zvaničnih podataka o tome koliko je stigma kod nas prisutna. Svakodnevno iskustvo nam verovatno govori da je to učestala praksa, ali većih istraživanja na tu temu nema. Rađeni su istraživački radovi na nivou različitih fakulteta, npr. Medicinskog fakulteta u Beogradu, gde se ispitivao stav adolescenata prema mentalno obolelima (Marotić, Miletić & Pejović-Milovančević, 2010) ili u kojoj meri pol posmatrača utiče na stigmatizaciju mentalno obolelih osoba (Munjiza et al, 1998). U ispitivanju stavova adolescenata u Beogradu i Somboru, nađeno je da je najveći stepen predrasuda prisutan upravo u onom aspektu koji se odnosi na prihvatanje mentalno obolele osobe kao ravnopravnog člana zajednice, te da pokazuju sklonost ka etiketiranju i kategorzaciji. Osim toga, nađeno je da, nasuprot pretpostavkama istraživača, adolescenti u Beogradu ne pokazuju ništa manje stigmatizacije od svojih vršnjaka u Somobru. Pretpostavka je bila da će adolescenti iz Beograda prosto imati više susreta i kontakta sa mentalno obolelim osobama i da će stoga biti na neki način tolerantniji i liberalniji. U Beogradu u odnosu na Sombor je nađena veća razlika na stepenu diskriminacije te je pretpostavka da i pacijenti sami potcenjuju svoje snage i potencijale jer sredina tako “procenjuje” njih i njihov poremećaj. Kada je u pitanju istraživanje o stigmatizaciji u zavisnosti od pola posmatrača nalazi nisu optimističniji. Zanimljivo je da su istraživači pošli od pretpostavke da će žene biti sklone manjoj stigmatizaciji na osnovu njihove prirode i sklonosti ka humanim profesijama. Nalazi su pokazali da su i studenti i studentkinje bili skloni ka stigmatizaciji i to više ukoliko procenjuju osobu suprotnog pola. Dakle, nalazi obe studije ukazuju da je stigmatizacija prisutna i to čak među mladim ljudima koji su uglavnom u procesu školovanja i obrazovanja, odnosno nisu potpuno neinformisani i neupućeni. Kada su u pitanju podaci nekih zvaničnih institucija ove oblasti (Institut za javno zdravlje Srbije, klinika za psihijatrijske bolesti “Laza Lazarević” ) pretraga je obavljena na nivou zvaničnih internet stranica navedenih ustanova. Kao što je navedeno u uvodu većih istraživanja i nalaza nema. Na sajtu Instituta za javno zdravlje Srbije se prilikom pretrage samog sajta mogu naći neke informacije o mentalnom zdravlju uopšteno, međutim o stigmatizaciji mentalnih poremećaja ništa. Na sajtu klinike “Laza Lazarević” nema nalaza o tome koliko je stigma zastupljena, ali se može naći ne tako opširan tekst pod nazivom “Razbiji stigmu!”. U tekstu su kratko navedeni podaci koliko ljudi oboli od psihičkog poremećaja, šta je stigma i zašto je bitno o njoj govoriti. Nakon pregleda ustanovljeno je da bi za adekvatnu strategiju smanjivanja stigme bilo korisno sprovesti istraživanje kojim bi se utvrdilo u kojoj meri je ona prisutna, koji od navedenih komponenata stigmatizacije je najproblematičniji i možda u skladu sa tim osmisliti strategiju i plan, a svakako koristeći i stručnu literaturu kao što je već izdvojeno.
Strategije i intervencije
Prilikom planiranja strategije i odabira intervencija za projekat socijalnog marketinga, potrebno je krenuti od razumevanja uzroka problema stigmatizacije kako bi se našao najbolji način da se deluje na problem, kao i usmeriti se na one intervencije koje su se kroz ranije pokušaje pokazale najefikasnijim. Svakako pre odabira samih strategija i njihove primene, bilo bi potrebno ispitati populaciju o tome da li je stigma prisutna i u kojoj meri. Svakako bi se koristila i prethodna saznanja ali bi se dodatne informacije prikupile upitnicima kao i nekim od kvalitativnih istraživanja. Od upitnika bi se koristila OMI skala (Cohen & Struening, 1962) koja bi se zadala online ciljnoj grupi koju čine studenti i đaci srednjih škola kao i skala socijalne distance koja se pokazala izuzetno uspešnom u ispitivanju stigme. Osim toga, pristupilo bi se kvalitivnim istraživanjima poput intervjuisanja osoba koje boluju od nekog mentalnog poremećaja i razgovor u fokus grupama. Nakon prikupljenih podataka, pristupilo bi se sprovođenju samih strategija i intervencija.
Razumevanje uzroka stigmatizacije vodi boljem razumevanju načina na koji se protiv nje boriti i utiče na dalji odabir potencijalnih intervencija. Kako se ranijim istraživanjima došlo do zaključka da među ljudima vlada nerazumevanje ponašanja obolelih pojedinaca ,a to vodi daljem strahu i stigmatizaciji istih, kao jedan od načina borbe izabrano je, upravo, približavanje i upoznavanje javnosti sa ponašanjem i funkcionisanjem tih pojedinaca kroz filmove, diskusije, edukativne materijale i slično. Na isti način se može uticati na uverenje da su ovi pojedinci sami odgovorni za sopstvenu situaciju. Činjenica da se prema podacima istih istraživanja, stigmatizacija uči, može ukazivati na mogućnost korekcije stigmatišućeg ponašanja ili načina mišljenja, tačnije, da se i suprotno ponašanje može naučiti (Kecmanović, 2010).
Prilikom planiranja strategije borbe protiv stigme uzeta je u obzir činjenica da su u Nemačkoj, SAD-u i drugim država mnoge nevladine organizacije pokušale da smanje stigmu kako bi se poboljšao život mentalno obolelih. Za borbu protiv stigme obično su se koristile i dalje se koriste 3 glavne strategije: protest, edukacija i kontakt (Rüsch et al., 2005).
Protest - Obično se koristi protiv stigmatizacije javnih izjava, medijskih izveštaja i reklama. Mnoge od ovih protesnih intervencija su uspešno promenile ove javne izjave. Npr, U Nemačkoj je organizacija BASTA (UDRUŽENJE MENTALNO OBOLELIH) prikupljala podatke o ovim diskriminišućim javnim porukama, a zatim su uputile opomenu svim organizacijama koje su plasirale takve poruke i izjave. BASTA je imala uspeha, oko 80% diskriminišućih slučajeva je zaustavljeno, a odgovarajuće organizacije i medijske kuće su se izvinile. Obično su ovi protesti bili najefektivniji ako se preduzimalo više akcija, npr, ako je više ljudi pisalo Odeljenju za odnose sa javnošću, generalnom direktoru ili vlasniku određene kompanije, ako su se članovi BAST-e obraćali i nacionalnoj komisiji koja je odgovorna za nadgledanje reklamnih poruka i ako je sve to dokumentovano na BAST-inoj veb stranici.
Protesti su delotvorni u smanjenju negativnih javnih slika o mentalnim poremećajima, ali malo se zna o efektima protesta protiv smanjenja predrasuda ljudi. Sociopsihološko istraživanje je otkrilo da protesti suzbijaju stereotipne misl